Od prve pojave pjesnika Miroslava Antića u književnosti prošlo je skoro 70 godina.
Bilo je to sredinom prošlog vijeka, kada se do tad odmetnuti mokrinski “mornar bez kompasa”, kako je često sebe nazivao, svojim brodom zauvijek nasukao na ostrvo najdobronamjernijeg plemena na kugli zemaljskoj, dječijem.
Na tom ostrvu pjesnik upoznaje domorodačke običaje, usvaja pravila života, saživljava se sa zajednicom i posve joj se posvećuje. U zahvalnost na gostoprimstvu on se zariče da će čitav svoj život pronositi slavu i pjevati o njihovom životu I onome što je od njih naučio.
Vrativši se u svoj zavičaj pjesnik postaje zakleti prijatelj djeteta, te ličnostost kojoj on pristupa sa punim poštovanjem. U djetetu vidi novi početak, budjenje u jutru punom nade i radosti za čitav jedan svijet. Početak za njega predstavlja i prva primitivna razmišljanja o tom svijetu.
Zakone koje je usvojio na svom putovanju on primjenjuje na svoje okruženje, pa tako njegova geografija sad postaje sokak, a intima prostor u kome se jedino oseća sigurnim. Postaje pjesnik usamljenosti, onaj koji progovara tajnim kodovima, pomoću kojih se oni koji ih razumjevaju sele na drugu planetu.
Njegov alat jesu riječi, dok za pjesme smatra da postoje jedino u djetetu.
Pored poezije Antić se bavi svim vidovima umjetnosti kojima može da se približi svom malom, ali I velikom drugu. Pa tako on slika, snima filmove, ali I pjeva.
Piše poeziju za odrasle, za veliku decu, sa širokim osmehom zaverenika detinjstva I pevuši pri tome neke davne melodije, nemanjene jedino najmladjima, a sve to sa šeretstkim šarmom velikog druga.
Pjesnik koji sad već obitava u skoro svim našim generacijama upravo na taj način odgovara na doskočicu Dušana Matića, koji je sasvim precizno konstatovao da “svako u sebi nosi svog Antića”.
U nizu zbirki pjesama koje objavljuje, 1965. se pojavljuje jedna koja na odredjeni način postaje I sinonim za ovog pjesnika, “Plavi čuperak”. U tom trenutku već dokazani dječiji pjesnik, Antić prvi put piše o periodu koji se u djetinjstvu prećutkuje.
U tom periodu pita se naš pjesnik, kome nikako ne ide u glavu “kako je to moguće biti I odrastao I nedorastao”. Prelazni period o kome piše u “Plavom čuperku” on nijansira I poezijom koja je na ivici one za djecu I za odrasle.
“To vreme kao da se pomalo zaboravlja. Taj most preko koga treba preći sa jedne na drugu obalu. Ta čudna pukotina između dvanaeste i šesnaeste, koja ponekad ume da traje deceniju, a nekad je preskočiš za trenutak.”
Antić dakle zapeva o prvoj ljubavi, tom nedefinisanom prelaznom uzrastu sa svim svojim snovima, šetnjama, zvezdama i bojama ovog sveta.
“Naiđu tako dani.
Banu u oči kao zvezdane kiše.
Oko nosa se neka šarena nežnost isplete.
I ti staneš,
i ne znaš da li si, il’ nisi više
ono obično dete, ono bezazleno dete.”
Antić je učinio da neke tek naznačene, još stidljive i slabo vidljive pojave u osećajnosti djece koja više nisu djeca, i djevojaka i mladića koji tek intezivno to žele da budu, steknu rang važnih, po mnogo čemu prelomno sudbonosnih događaja.
“Neko u ovoj sobi više neće da bude dete.
Neko u ovoj sobi tri dana ne može da ruča.
Neko u ovoj sobi samo ćuti,
ćuti,
i gleda kroz prozor kako jesen sa lišćem i vetrom
putuje preko pokislih gradskih krovova za pticama.”
Ti maleni I za mnoge značajni događaji I neposredne pustolovine đačkog korza, oproštaja, sastanaka, u Antićevom stihu najednom stiču punu važnost u poređenju sa događajima odraslih.
“Devojčice,
vi, koje ste večeras poslednji put uspavale svoje lutke
i krišom od njih, na prstima,
došle na ovu igranku,
sa zenicama pitomim, sa zenicama srneđim,
bistrim kao najveći
kao najlepši cvet,
i vi sa osmehom toplijim od mesečine na proplanku,
i vi, zaljubljene u prvi uvojak što vam pokriva uho,
i zaljubljene u ceo svet…”
Antić ima i određeno razumevanje za svoje junake u tom period, za njihove nagle pokrete, njihove grčeve…Ali je pun ohrabrenja za svoje junake, potištene bojovnike. Kroz njih pjesnik gleda i sam u jastuk zabijenim nosom i uči da sanja.
“Kad dan počne da se topi
I zatvara
I pitomo sa sutonom
Izgužvane brige menja,
Istresi iz srca trunje
Što se nakupilo danas
Da ne bude sutra puno
Nekog drvlja i kamenja.”
Antićeva dječija poezija nije žanr. To je prije svega negovani, izvorno njegov interes za detinjstvo, san.
Krajnju poetičnost svoje namere da piše o tajnom periodu zaljubljivanja Mika ostvaruje u svojoj naslovnoj i posve antologijskoj pesmi:
“Videćeš šta – kad jednog dana
čuperak nečije kose tuđe
malo u tvoju glavu uđe,
pa se umudriš,
udrveniš,
pa malo – malo… pa pocrveniš,
pa grickaš nokte
i kriješ lice
pa šalješ tajne ceduljice,
pa nešto kunjaš,
pa se mučiš,
pa učiš – a sve koješta učiš.
Izmešaš rotkve i romboide.
Izmešaš note i piramide.
Izmešaš leptire i gradove.
I sportove i ručne radove.
I tropsko bilje.
I stare Grke.
I lepo ne znaš šta ćeš od muke.”
Za Antića je u tom periodu sve nepoznato, ali i sve jasno vidljivo. Pa tako kad a govori o zaljuljivanju on odaje jednu veliku tajnu :
„Ne mogu da verujem da na svetu postoji dečak ili devojčica, a da nisu zaljubljeni. To mora da je strašna praznina, nekakva pakost, nevolja, ko zna šta. Ako ovu knjigu pročita neko ko ne ume da voli, molim ga da se do ponedeljka ujutro zaljubi i da mi se javi. Krajnje je vreme za vreme ljubavi“.
