Iako Balkan obiluje institucijama za kulturno uzdizanje, neće se svaki njegov stanovnik rado odlučiti za odlazak u muzej, većina koristeći pritom izgovor da se „ne razume“ u materiju koja biva predstavljena. Neosporno je da ne može svakoga pokrenuti primenjena umetnost, istorija, tehnologija ili prirodnjaštvo – sadržaji koji ne potpadaju pod svačije interesovanje – no glavni grad jedne naše susedne zemlje ima da ponudi nešto sasvim novo, originalno i, što je najvažnije, nešto što svakoga može dirnuti i što svako nosi u svom iskustvu dovoljno da može saosećati sa osobama kojima su eksponati pripadali.
Iza samog koncepta Muzeja raskinutih veza stoje Olinka Vištica i Dražen Grubišić, bivši partneri, koji nisu mogli da prebole kraj njihove višegodišnje veze. Vodeći se opštepriznatim shvatanjem da je suočavanje sa bolom najbolji lek za isti, odlučili su da relikvije koje asociraju na najlepše momente njihove veze javno izlože i čuvaju na jednom mestu, u ime nekadašnje srećne ljubavi. Predmeti skupljeni na jedno mesto oživeli su isprva u vidu putujuće izložbe, koja je privukla pažnju svuda u Evropi u periodu od 2007. do 2010. godine. Zainteresovanost za izložbe bila je tolika da je odlučeno da se predmeti stacioniraju na jednom mestu – od 2010.godine Muzej raskinutih veza smešten je za stalno u Zagreb, gde svakodnevno privlači ogromnu pažnju turista i lokalaca.
Ono zbog čega je ovaj muzej toliko interesantan svima jeste upravo činjenica da je nastao i da funkcioniše na osnovu ljudskog faktora – iza svakog od eksponata leži dirljiva, kompleksna priča, koja otkriva splet okolnosti pod kojima se do tog eksponata došlo. Priče neobične koliko i potresne imaju isceliteljsko dejstvo na one koji su ih proživeli; ceo koncept je baziran na oslobađanju od bola i pretvaranja istog u kreativnu energiju.
Predmeti poput sekire, lisica, kutije šibica, venčanica, privezaka, staklenog konjića, mobilnog telefona itd. fabulom su smešteni u određeni kontekst i pružaju posetiocima uvid u traumatična iskustva vlasnika eksponata.
Srceparajući primeri svedoče nam bol skrhanih srca i nada:
Sjekira, 1995. Berlin, Njemačka
Bila je prva žena kojoj sam dozvolila da se useli k meni. Svi moji prijatelji smatrali su da se moram naučiti više otvoriti prema ljudima. Nekoliko mjeseci nakon njezinog useljenja dobila sam ponudu za putovanje u SAD. Nije mogla poći sa mnom. Očiju punih suza rastale smo se u zračnoj luci, s uvjerenjem da ona neće preživjeti 3 tjedna bez mene. Po mom povratku rekla mi je: „Zaljubila sam se u drugu. Poznajem je jedva 4 dana, ali znam da mi može pružiti sve ono što ti nisi kadra pružiti. „
Bila sam banalna i upitala je o njezinim planovima s obzirom na naš zajednički život. Kako mi ni sutradan nije dala odgovor, jednostavno sam je izbacila. Odmah je otišla na odmor sa svojom novom djevojkom, ostavivši sav svoj namještaj kod mene. Nisam znala što učiniti s vlastitim gnjevom – na Karstadtu sam kupila ovu sjekiru kako bih se „ispuhala“ i priuštila joj barem mali osjećaj gubitka koji očito nije imala nakon prekida naše veze.
Tijekom 14 dana, svakodnevno sam cijepala jedan dio njezinog namještaja. Krhotine sam čuvala kao vanjski izraz mog unutarnjeg stanja. Što se više njezina soba punila smrskanim namještajem poprimajući izgled mojih osjećaja, ja sam se počela oporavljati. Dva tjedna poslije prisilnog izbacivanja, pojavila se na vratima kako bi uzela namještaj. Bio je lijepo složen u hrpice drvenih ostataka. Uzela je tu kramu sa sobom i otišla iz mog stana zauvijek. Sjekira je tako promovirana u terapeutski instrument.
Kutijica od šibica, 1973. – 2000. Maribor, Slovenija
Kutijica s imenima: Jelka, Vlado, 15.11.1975. Napravio je Vlado poslije vjenčanja, kada je bio u JNA. Poslije 18 godina braka Vlado je otišao s drugom. Službeno smo se rastali nakon 25 godina braka. Odlučila sam ga iznenaditi povodom 25. godišnjice „braka“. U slastičarni sam naručila tortu sa brojem 25. Tamo su mi je odmah prerezali na polovicu. Poslala sam mu polovicu s brojem 25.
Naši sinovi su najprije slavili srebrnu godišnjicu s mamom, a onda i s ocem. Njihov otac i njegova prijateljica bili su vrlo šokirani tortom, no usprkos tome su je jeli.
Torte više nema, a ni braka, ostala je samo kutijica, dva divna sina i sjećanja….
Ovakvim ličnim istorijama Muzej raskinutih veza duguje svoju Kenet Hadson nagradu, dodeljenu 2011.godine od strane EMF-a (Evropskog muzejskog foruma). Nagrada za muzej godine dodeljuje se svakom „muzeju, čoveku, projektu ili grupi ljudi koji su prikazali najneobičnije, najizazovnije ili čak kontraverzno dostignuće koje preispituje percepciju uloge muzeja u društvu“. Muzej raskinutih veza nas vraća na aristotelovsku katarzu; podseća nas da je najbitniji element čovečjeg uzdizanja i pročiščenja upravo empatija – da se putem nje oslobađamo i sami postajemo stvaraoci.
