Pokušavao sam više puta da pišem tekst o pesmama Leonarda Koena, ali nije mi išlo pa sam ubrzo odustao. Previše je lično. Osećao bih se kao da javno objavljujem delove dnevnika, nekog intimnog rukopisa koji nam je Pesnik ostavio kako bismo sebično prisvojili autorstvo i percipirali kao nešto svoje.

There are heroes in the seaweed
There are children in the morning
They are leaning out for love
And they will lean that way forever
While Suzanne holds the mirror

Da je ono vreme i da sam muziku slušao isključivo putem gramofona, sigurno bi prva tri albuma (Songs of Leonard Cohen, Songs from a Room, Songs of Love and Hate) gramofonska igla pretvorila u prah. Lagani tonovi akustične gitare koji u skladu sa opijumskom mirnoćom njegovog glasa iznose stihove, jesu ono što će budućeg budističkog monaha učiniti prepoznatljivim već u ranom periodu stvaralaštva. 

Šezdesetih godina Koen je kupio kuću na grčkom ostrvu Hidra, gde je i napisao najveći dao svojih pesama

Prvi albumi su se pojavili kada je hladni rat bio na vrhuncu i kada je hipi-pokret uveliko prednjačio u produkciji angažovane, anti-ratne umetnosti. Koen je tad usmerio svoje stvaralaštvo ka pojednincu, duboko zadirući u njegovo duhovno biće. Pred dezorijentisanu mladost šezdesetih godina Pesnik je predočio biblijske motive (Suzanne, Story of Isaac), kao i ljubavne teme, uglavnom uvezane u nekakvom kompleksnom odnosu – odsutnosti osećanja (The Stranger Song), dominantnosti i potčinjenosti (Master song), raskida (Hey, That’s No Way to Say Goodbye), ili pak ljubavnog trougla (Famous Blue Raincoat). U dve pesme albuma Songs of Love and Hate pojavljuje se i nebični lik Jovanke Orleanke, devojke koja je umorna od potrage za sopstvom (She said, „I’m tired of the war, I want the kind of work I had before, a wedding dress or something white
to wear upon my swollen appetite.“) Taj poetski agape u prvim Koenovim albumima, već ga je odvojio od ostalih autora koji su stvarali šezdesetih godina. Ako je Dilan tad bio politički glas generacije, onda je Koen bio Propovednik čije pesme nisu bili za svačije uho.

And who by brave assent, who by accident
Who in solitude, who in this mirror
Who by his lady’s command, who by his own hand
Who in mortal chains, who in power
And who shall I say is calling?

Već u svom četvrtom albumu (New Skin for the Old Ceremony ), Pesnik se oprašta od šezdesetih i svog pređašnjeg života. U pesmi Chelsea Hotel , ispostaviće se da Koen svedoči o svojoj ljubavnoj vezi sa Dženis Džoplin. Čelzi Hotel je bilo mesto na kojem su se okupljali najpoznatiji umetnici šezdesetih godina i u čijim sobama su se sastajali Koen i Dženis. U ovom prikazu svoje ljubavnice, Koen se na humorističan način poigrava sa svojim sećanjem (You told me again you preferred handsome men, but for me you would make an exception/ you said, „Well never mind, we are ugly but we have the music.“/I remember you well in the Chelsea Hotel, that’s all, I don’t even think of you that often). Na istom albumu je pesma Who by fire? u kojoj se opet Leonard vraća religioznom tonu. Retorskim ponavljanjem zaokružuje svoju misao o bistvovanju pojedinca. Pesma ostaje otvorena i neophodno je nekoliko uzastopnih preslušavanja kako bismo ušli u njenu srž.

Oh the world is sweet
The world is wide
And she’s there where
The light and the darkness divide
And the steam’s coming off her
She’s huge and she’s shy
And she steps on the moon
When she paws at the sky

U svojim narednim albumima, Koen polako menja svoj stil i teme kojima se bavi. Opet, to čini na jedan osoben način, ostavši u okvirima visoke poezije. To nas ne čudi, jer je Koen studirao književnost, a posebno se bavio Lorkinim stvaralaštvom. Jedna od retkih pesama koje je otpevao, a da nije sam napisao, upravo je Lorkina „Pequeño vals vienés„. U Koeninovom prepevu – Take This Waltz, koji je snimio 1988. za album I’m Your Man. Ovaj album predstavlja prekretnicu u njegovom stvaralaštvu. Menja svoj način pevanja, glas mu postaje dublji i uvodi teme koje se bavi modernim dobom. Postoji mnoštvo tumačenja pesme „First We Take Manhattan“. Teoretičari zavere će reći da je ovom pesmom predvideo terorizam sa početka ovog veka.

I’m sentimental, if you know what I mean
I love the country but I can’t stand the scene.

Još eksplicitnija politička pesma bi mogla da bude The Future. Ja bih rekao religiozna, duhovna. Ovde poetski glas uzima ulogu samog Lucifera i nabraja apokaliptične motive, uvezane sa Tarotom, biblijom i političkim dešavanjima (Give me back the Berlin wall give me Stalin and St Paul
I’ve seen the future, brother: it is murder). Opet, ne dovoljno da bismo ga posmatrali isključivo kao proroka, već kao tumača ljudske prirode i Zla.

The blood, the soil, the faith
These words you can’t forget
Your vow, your holy place
O love, aren’t you tired yet?