Kada je Sarajevo osamdesetih godina prošlog vijeka, na umoru druge Jugoslavije, dobilo organizaciju Zimskih olimpijskih igara sve je ličilo na san koji će se konačno ispuniti. Sublimacija svega što je stvarano još od 1945. godine, doživilo je svoj vrhunac u poslednjih deset godina pred raspad zajedničke države i to baš u gradu ispod Trebevića.
U takvoj atmosferi apsolutnog naleta kreativne energije, ovaj grad, koji je od ranije već imao muzičku slavu (Indexi, Pro arte, Korni grupa, Zdravko Čolić), sad postaje i grad u kome mladi, uglavnom djeca bivših oficira Jugoslovenske narodne armije, traže način da se umjetnički iskažu.
Primera radi, Sarajevo tada u orbitu plasira jednog Emira Kusturicu, ali je okosnica onoga što je pozorišna i muzička scena tada predstavljala bilo u ideji Novog primitivizma.
U ideji mladih da lokalni humor posto preslikaju, prvo na radio emisiju „Primus“, tadašnjeg Radio Sarajeva, a kasnije i na televiziju, krije se i srž novog pokreta koji je u suštini bio ismijavanje postojećih mediokriteta komunističkog društva.
U skeč formatu Top lista nadrealista predstavlja prije svega političku i društvenu satiru, a tek u pozadini postaje simbol jedne čitave generacije mladih.
Već 1983. gddine. se osnivaju bendovi koji su trebali da predstavljaju okosnicu antipokreta koju je ova grupa, dvadesetogodišnjaka htjela da osnuje: Zabranjeno pušenje, Elvis J. Kurtović & His Meteors i Crvena jabuka.
Pa tako i vođe pokreta postaju frontmeni novosnovanih grupa, oslonjenih na pank, po ugledu na Pajtonovce, koji su svojim pokretom u Engleskoj bili svojevrsni začetnici panka
Među tim mladićima najistaknutiji su bili: Nenad Janković, Zenit Đozić, Branko Đurić, Dražen Ričl, Elvis J. Kurtović, Davor Dujmović, Dražen Janković, Darko Ostojić, Davor Sučić, Boris Šiber, Dado Jehan.
Emisija uskoro iskače iz okvira lokalnog i kao najbolji izvoznik sarajevskog humora postaje popularna širom Jugoslavije.
Narodi bivše države počinju da se saživljavaju sa junacima serije, koji svojim mladalačkim humorom na najiskreniji način u isto vrijeme progovaraju o prvim tabu temama društva.
Mnogi od skečeva bavili su se političkom situacijom pred sam raspad države, pa su na neki način bili i uvod u devedesete.
Skečevi koji govore o podjeli Sarajeva, ili o izbijanju mira, prisustvu mirovnih snaga I njihovo potpirivanje ianako uzavrele atmosfere u Bosni, djelovali su sa ove distance proročanski.
Predstavljajući neke od glavnih apsurda tadašnjeg društva (podjela jezika), satira na račun prvih nacionalnih predstavnika, bili su samo neki od tema koji su obrađivani.
Neki od skečeva vremenom postaju usmeno nasleđe, koje generacije prenose svojim prepričavanjima, pa tako tipski junaci poput Minke, Hamuša, Zgembe, doktora Arsle bivaju svevremenski junaci, uklopljeni i u savremeno društvo. Dok fenomeni poput hrkljuša postaju simboli koji predstavljaju vrhunac umjetničkog dometa Nadrealista. Pa tako hrkljuš brzo pronalazi svoje mjesto u žargonu, označavajući nešto što nema smila I predstavlja tvrdoglavo istrajavanje na pogrešnom putu, a sve u vidu starih plemenskih igara sa nebuloznim pravilima.
