Nedelju sam proveo pod jednim bagremom, ukraj luna parka. Zagledan u jedan vozić na kom su djeca glumila da voze jedan trkački auto, dva motora, brod, nešto što liči na lađu sa zmajem na krmi i još jedan trkački auto. I tako u krug, dok radnik ne bi prekinuo uzbuđenje zvonom.
A onda kraj. Iznenada kako to obično biva. Na dječijim licima nenauživanost i tupi pogled u pravcu roditelja. Zaiskri i po koja suza. Javlja se prva ljudska tj. dječija pohlepa. Đavolja stvar.
Sjećam se tog osjećaja vrlo dobro. Užlijebio se u mom sjećanju na onom mjestu u koje rijetko zavirujem, ali ga je jedna nedelja pronašla. Čežnja davno pokupljena, ko kakva kuga. Htjeo sam još i još. Budio sam se noću i zamišljao da sam u tom autiću. U toj simulaciji stvarnosti koja je bila više od igre. Vještački podražena dječija mašta. Fascinacija koja parališe, bez pojma o vremenu i prostoru. U hipnozi koja kad bi potrajala čitav bi život stao samo u taj čas.
Prvi put bismo možda i uživali. Drugog puta već bismo znali da će se završiti i ne bismo se mogli ni opustiti od straha, od zvona. Katkad ako bih u u neko prijepodne u tom začaranom sedlu bio sam pitao sam se zašto bar tad ne traje duže.
A trajalo je taman toliko, ni previše a ni premalo da te omami, da sveže omču od koje se gubi u daljini svaka pomisao proizašla iz iskonske igre.
A sad slutim da su svi zabavni parkovi takvi. Puni nerazumjevanja za naše želje, uprkos svojoj spoljašnosti koja obećava ispunjenje istih. Najgrublji proizvod kapitalističkog svijeta, onog koji nekakva tekovina novih doba. Duboko vjerujem da je još u Staroj Grčkoj bilo tako. Jahanje ponija i nekom poliskom zabavnom parku za djecu iz nižih staleža. Zaparavo to jednako slutim.
Obaranje naslaganih praznih konzervi čarapom smotanom u loptu, prvi bezazleni strah i žal jer znamo da smo mogli bolje, mi koji na pedeset metara u igri pogađamo vrapca u letu, najmanjim oblutkom. Ali zabavni park nije igra, već djavolja stvar.
Kasnije sam se vozio i na dosta većim i opasnijim spravama, tad sam osjetio i onaj egzistencijalni strah. Nisam želio da traje dugo. Naprotiv.
Sve mi je ovo prošlo kroz glavu jedne nedelje dok sam pod jednim bagremom, ukraj luna parka poželio da krenem ponovo, od prvog svog straha, da ga se oslobodim. Iako sam bio blizu nisam uspjeo. Možda jedne nedelje dođem ponovo, ko zna.
Dejan Vojvodić
