Deseti jun ćemo, nadamo se, brzo zaboraviti jer je četrnaesti blizu, a posle četrnaestog više niko neće ni pitati ko su i šta oni traže tu, jer mladi Srbi gaze redom.
Zapravo postoji nešto što je nama bitno, a ni Mađari ni Ameri ne znaju niti to mogu da primjete. Oni o kvalitetu nešeg tima mogu znati samo u ciframa, kao što se i utrkuju da saberu koliko naš tim vredi na tržištu. Međutim, u našim se varošima još od srednjeg vijeka znalo da kantarom možeš izmjeriti kilažu, ali ne i kuraž kakvog junca. To ne znaju ni Ameri, nisu znali Mađari, a neće znati ni ostali kad družina Veljka Paunovića dođe da se igra.
A ta kuraž mene podsjeća samo na jedno.
Na mladiće okupljene oko ideje s početka vijeka. Ideje koja je u glavama takođe mladića njihovog današnjeg uzrasta tinjala do konačne slave i ulaska u legendu.
Ti mladići bili su mladobosanci sa Principom na čelu, a svojom su dječijom naivnošću i iskrenom željom zauvijek izmijenili tok istorije.
Ako se zagledate u čela tih mladića u nedelju ujutru, vidićete nevjerovatnu fizičku sličnost. Vidićete da se jedan Gaćinović nalazio i u Sarajevu 1914. ali se nalazi i na Novom Zelandu 2015. godine. Jedan Gaćinović, a ko zna koliko Čabrinovića, Grabeža, Čubrilovića…
I prije nego je istorija od njih napravila i heroje i teroriste, oni su zapravo bili samo mladići koji su htjeli slobodu svom narodu. Tako isto prije nego Šaponjić, Maksimović, Milinković Savić, Zdjelar, Rajković zakorače ozbiljnim seniorskim koracima i fudbal, ta najdivnija igra kojoj se jedinoj možemo iskreno radovati nakon krvavog dvadesetog vijeka, zauvijek izmjeni njihove živote neka se igraju i pokažu da Srbi isto tako znaju da se bore.
A mi ćemo znati da to nisu samo naši fudbaleri već i mladobosanci. Mi jedini vidimo njihova dječačka lica onako kako drugi nikad neće znati i umjeti.
Dejan Vojvodić
