Opšte je mjesto ovih dana često ponavljana misao da je svako carstvo pred sam svoj smak kuburilo sa nedostatkom slobode kao osnovne niti opstanka. Naravno, aludirajući na pariški masakr ali i na druge vidove gušenja slobodne reči, želi se aludirati ili se samo priziva propast sadašnje imperije – okupljene oko kapitalističko-globalne misli.
Međutim, nije dovoljno ovu željenu propast temeljiti na pričama „rekla-kazala“ već je suočiti sa onim što je u pomenutom uređenju trulo još od samog početka.
Suočiti je sa onim čime je i sama zavladala svijetom. Okrenuti pištolj njene manipulacije prema njoj samoj.
Probuditi čovjeka, čija je priroda zloupotrebljena u svrhu te iste manipulacije i koji je pod kontrolom zadate misli.
Naime, u samoj novogodišnjoj noći desilo se nešto što je kao bilo koja druga informacija prošlo kroz našu svijest i na tome završilo.
Na proslavi Nove godine na jednom šangajskom trgu u stampedu, nakon što su sa jedne terase bačene lažne novčanice, gine 36 ljudi.
I mnogima ovo nije bogzna kakva vijest. Složićemo se, nema u njoj ništa što odudara od ljudske prirode i pohlepe za novcem, niti možemo reći da se takvo nešto ne bi desilo i u pređašnjim socijalističkim svjetovima.
Ali postoji jedna stvar koja se čita između redova i koja zbog svoje prirode ne može ni izazvati bilo koju vrstu dijaloga u društvu, koje je uređeno po kodu da je ne prepozna.
Dramska postavka je jasna, postoji rulja koja je zabavljena oko trga (baš kao u renesansi) i postoji lažni novac, kao uverljiva rekvizita. Epilog ovu dramu od lake komedije preobražava u tragediju, bez pravog odjeka.
Bez prave polemike prolazi sad čak direktno ruganje globalne nakaze u lice moralnih vrednosti civilizacije.
I opet pitamo šta je tu čudno, jer ljudskoj prirodi nije strana pohlepa za novcem. Ali takva priroda se na najjasniji mogući način pokazuje da je čitava imperija zasnovana na toj manipulaciji, u kojoj strada najviše mladih ljudi koje je ovaj sistem i formirao. Sistem ubija svoju djecu i mi smo saučesnici.
Sve je jasno, kažete vi, sad svi ponavljamo još jedan topos. Borba protiv onog što nam ugrožava duhovne vrednosti. Lamentirate nad piscem ovih redova, zbog njegove uzaludnosti i zaključujete da ste svjesni svega toga i da nema potrebe da se iznova o tome piše.
Ali onda vas pitam, gospodo, nije li simptomatčno što se baš u tom trenu kad ste se probudili posle novogodišnje pijanke i čuli udarnu vest prvog dana 2015. godine nista i sami zapitali isto što i ja.
Nismo li baš u toj svojoj ravnodušnosti i apatiji, počeli da potiskujemo ovakve potrese i postali saučesnici njihovi?
Dejan Vojvodić
