Hakaline priče: Jedna slamka među vihorove

Palanka ne voli nepoznato, u načelu; to je jedna od osnovnih njenih oznaka, kojim se odlikuju njena istorija, njena kultura, njen mentalni svet. U složenom ima bogatstva, ali nema sigurnosti. Složenost je uvek kriza sigurnosti.”

Postoje tako u našem mentalitetu mnoge stvari koje odražavaju zapravo mišljenje kolektiva sa čijeg se misaonog horizonta rijetko ko drzne skrenuti.

Ono što je glavna odlika tog ukalupljenog i nadasve ograničavajućeg društvenog prostora vidljivo je u predrasudama koje pojedinac ispoljava u ime kolektiva.

U takvoj sredini onaj koji biva obdaren bilo kakvim talentom istovremeno može biti izložen uticaju pomenutih predrasuda.

Dakle palanka ne prašta iskakanja iz onog što predstavlja njena učmala priroda, poluraspala ali vječna u svom gnoju.

Počnimo od početka.

Prvi od tri stadijuma neprihvatanja jeste onaj koji se odnosi na lokalne dužnosnike (sveštenike, načelnike) koji na svoju dužnost nisu stigli nikakvim talentom, već prije svega proračunljivošću i najprostijim ljudskim ambicijama koje često bivaju veće od sopstvenih mogućnosti. Prema ovakvima palanka ima vječitu uzdržanost, jer se velika većina nada da sutra može postati jedan od njih, ako ne oni lično onda bar njihovi potomci koje od malena uče da je najbolje biti kao “oni”.

Druga skupina jeste ona sa talentom koji postoji, koji palanka i razumije ali uz prisutnu zavidnost. To su mladići koji znaju s loptom i za koje će ako se sutra probiju do većeg kluba svako od palančana s ponosom isticati da je njegov zemljak, ali će prvom prilikom pronaći poneku riječ zamjerke iz gorepomenute zavisti ili iz dokolice koja vremenom prerasta u zavist, obavezno.

O trećoj i najvišoj u hijerarhiji antagonističkog poimanja duha najmanje se govorilo, jer po prirodi ona ređe nego prve dvije skupine ima priliku da uzburka palanački san. Pojedinci koji se rađaju sa talentom (koji pritom biva prepoznat od nekakvog naprednijeg polanačkog uma, koji nerijetko i sam žali za propuštenom prilikom da se otrgne) koji nije svakidašnji, koji se odnosi na pojave koje po kolektivnom mentalitetu nemaju svrhu u današnjem svijetu najveći su protivnici istog. Nije rijetka situacija da ubijanje volje za razvijanjem tog talenta kreće prvo iz porodice, a onda i sredina prihvata glas koji pojedinca prati. U takvom ambijentu većina zapravo biva i osujećena da napreduje, dok poneko uspije da se izmigolji i krene putem koji iz palanke vodi do sredine u kojoj, ako ništa drugo, bar neće štrčati zbog gužve, jer većinom taj put void do velikih gradova, koji su često upravo zahvaljujući tome postajali i kulturni centri.

Poneko je zaista i svjestan svega navedenog ali nema načina da se odupre takvom sistemu koji nije ni epidemija, niti inflacija da bismo se njime bavili na nekom medijskom nivou.

Jedino rešenje jeste da se generacijiski bunt prema postojećim vrijednostima dijelom preusmjeri na podršku pojedinaca koji nas okružuju i u čiji talenat vjerujemo.

Jedan od njih je Rajko Makac Vuković, mladi glumac iz Milića. Mladić koji je prošao put od neprihvatanja i podrugljivih komentara do studenta prve godine Akademije scenskih umjetnosti u Banjlauci, koji svojom scenskom pojavom već sad nagovještava da izrasta u ono što je na zadnjem spratu sive palanačke višespratnice maštao i za šta je na dobrom putu da se izbori.

Zato nek svako od vas potapše po ramenu druga koji prolazi kroz krizu identiteta i bar na taj način pomogne mladosti da iskaže sve ono što joj je dato. Niko drugi to neće uraditi umesto nas.

Dejan Vojvodić

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here