“Svi moji prijatelji igraju oro, igraju oro, slave slavu, svi Cigani, majko, svi Cigani oče…”
Legenda kaže da je jednog dana posle škole jedan sarajevski dječak svratio na pijacu Markale gdje mu je radio otac. Dok je na pauzi sa ocem sjedio u obližnjoj kafani „Dalmacija“ i posmatrao svog oca dok pije pivo, a on se sam šepureći i oponašajući matorog, samo sa svojom staklenom flašicom kole, njihovom stolu prilazi čovjek sa ponudom da malog uzme za nekakav film koji se tih dana snimao. Dječak se zvao Davor Dujmović, a film je bio „Otac na službenom putu“.
Kasnije se sjećao ovog dana:
„Prišao je momak i rekao da se zove Ćiro Mandić. Govorio je tako nespretno, kao što je i hodao, te je stari zaista mislio da se zajebava kad kaže da bi me uzeli za film. Vlatko, dakle moj stari odgovorio je: “Može, ali ako će on igrati Marlon Branda, a Mara kuvarica sa roštlja pokojnu Merlin Monro… Naravno, tek kasnije je shvatio da se ne šale. U stvari, vidio je da je Kusturica veliki čova i da će me zaista dovesti do snova. Objeručke me prepustio njemu.”
I zaista film, Kusturica i Davor ostaju vjerni jedni drugima sve do samog kraja. Davor je već tad imao zagarantovanu ulogu u svakom njegovom filmu, a to povjerenje zasluživao je nevjerovatnom spontanušću i nevinošću pred kamerom koja je u poetiku balkanskog Felinija unosila magiju koja lebdi nad onim što nikako ne možemo odvojiti od života.
A nije se znalo da li je film sve što ih okružuje ili je stvarnost i ono što biva igrom slučaja snimljeno. Od fiće koji Davor kupuje od Kuste do harmonike koju Perhan svira kao da sve postaje samo rekvizita za jedinu istinsku poetiku.
Taj savršen spoj svoj vrhunac doživljava u sad već antologijskom filmu „Dom za vešanje“, u kom gradi temelj svoje glumačke zrelosti i upisuje svoje ime na vječnu listu. Ulogom Perhana, Davor ne samo da ostavlja neizbrisiv umjetnički trag, nego odaje počast jednom narodu i njenoj tradiciji i kuluturi za sva vremena.
A Davor je bio prva liga. Sanjivi dječak sa Alipašinog. Uvijek radostan, nikad do kraja.
Bilo je dana kad je morao raditi na pijaci i pored slave koju je stekao. Ni tad nije bio tužan, držala ga je žar mladića koji će jednog dana sigurno moći da kaže vozdra svima koji su nepovjerljivi njemu i njegovoj glumi. Tad je živio za taj dan:
“Posla na pijaci uvijek ima… Snaću se već nekako. Samo da Kusta krene i onda opet: ćao levati. Davor fura svoj stari flm.”
I tad i kasnije bolila ga ljudska glupost. U danima rata pokušavao je da nađe mir. Pored rata Davor u više navrata vodi svoje lične borbe protiv poroka koji ga obuzima.
I tu borbu zaključno sa dvadesetim vijekom izgubiće, ali radost i prkos dječaka koji od Mirze, preko Perhana, Gavrila Principa, Muteta korača našom kinematografijom i sviješću da je umjetnik rođenjem predodređen na borbe, one sitne, koje možda najbolje opisuje jedna Dvorova priča:
“Mi smo imali atentat na Franca Ferdinanda, Olimpijadu i Kusturicu, kažem ja svom nastavniku o znamenitostima Sarajeva, a on meni keca preko čitave strane dnevnika. Primitivac, nosi „najke“, dupljak farmerke iz Istanbula i misli da je ta napredna inteligencija. A pozorište nije vidio ni na razglednici.”
A čini se kao da i sam kroz život korača kao kroz Perhanov svijet, pun neizvjesnosti i trpljenja. U takvom svijetu punom negativaca ni njemu ne preostaje ništa drugo nego da i sam postane isto. Samo je kraj njegovog životnog filma, drugačiji. U njemu Perhan ne ubija lepog Boru, već samog sebe.
Dejan Vojvodić
