Otrcane fraze koje prate Nenada Jankovića iliti doktora Neleta Karajlića od kako je rat završen, doživile su ovih dana kulminaciju, konačnim susretom čovjeka i grada iz kog je emigrir’o devedeset druge godine dvadesetog vijeka.
Fraze na koje smo bili osuđeni na prvi pomen njegovog imena, razlikovale su se samo po tome u kakavom je odnosu vaš sagovornik prema Neletovom djelu i radu.
Pa biste tako u Sarajevu odma nailazili na negativan stav, uz vjerovatno po koju riječ više. U Banjaluci taj bi se stav promjenio za 180 stepeni, pa biste mogli da doživite da odete na stadion koji nosi ime „Dr Nele Karajlić“.
Dok se oko Karajlića bitka bije jal je nji’ov, jal je naš, narod nema šta da jede. Ekonomska situacija u Bosni i Hercegovini nije se puno promjenila od kako je rat završen, pa je na neki način i razumljivo da se gladni zavade oko kore hljeba, ali mi nismo razumljivi, a gladni smo i navikli da se borimo.
Stiče se utisak da u Bosni i Hercegovini ljudi prije mogu da se dogovore ko je kriv za rat, nego što će usaglasiti svoja mišljenja oko ovog pjevača.
Ipak jedina otrcanija fraza, koju su jedni mogli naglas da izgovore, a u drugima tinja jeste ta „da Pušenje nije ni za k… bez Neleta“.
Bilo kako bilo sad smo vidili sve što se moglo zamisliti u ovom vrtlogu patetike, mržnje i ljubavi, ponosa i gorčine.
Napisana je knjiga, u grad se sišlo, pojelo se, popilo i ‘ajmo nazad.
„Nadrealisti su dio istorije, Pušenje više ne postoji, nisti će ikad postojati“, citiram slogan kampanje za promociju knjige, a šta ostaje?
Ostaje da se Nele Karajlić kao i većina Sarajlija pobrine za svoju egzistenciju, kao i ona 4 miliona stanovnika BiH.
A čini se da će doktor prije opstati, jer koliko god mitski zvučala priča da je Tamni vilajet (jedan od istorijskih naziva za današnji grad Sarajevo), svojim mračnim silama uspjelo da probudi đavola u čovjeku koji se u tom vilajetu ispilio, ipak se može nazreti da stari marketinški maher zbog još nečeg u Sarajevo odlazi baš sad.
Razumljivo je ipak, da neko ko je u pozicija to da uradi možda i sam zaziva đavola koji nesumnjivo postoji.
Ipak Karajlić na čelu svog plemena ima pravo na bar takvu odštetu, jer su je u srpskoj istoriji
imali svi oni koji su u seobama gazili rijeke crnomorskog sliva.
Ali se čini da u seobama ipak nije usud naše legende, već baš ono Andrićevo pismo prijatelju iz 1921. godine u kom se kaže:
„Ne, ne, ti ćeš se svakako vratiti, – kaže moj saputnik pouzdano kao da postavlja dijagnozu, – a i ja cu se cijelog zivota nositi sa sjecanjem na Bosnu, kao sa nekom bosanskom bolescu kojoj je uzrok, ni sam ne znam pravo, da li u tome sto sam se u Bosni rodio i odrastao ili sto se nikad vise necu vratiti u nju. Svejedno.”
SVEJEDNO.
Za Ivu Andrića ne možemo reći da je pisac fraza, ali svaka izvučena iz konteksta to postaje. Ni tog bogom danog čovjeka nismo shvatili kako treba, već posve površno, kao što smo popušili i priču o lažnom doktoru i smijali se svojim bolestima. Ali taj smijeh nije bilo ljekovit.
Za taj ti pokušaj Nele do neba hvala.
Za novi pokušaj razbianja čini kojima je tamni vilajet začaran trebaće još puno vremena.
Biće to vrijeme kad ćemo shvatiti da smo i sami kao i zemaljska kugla najviše sazdani od vode. Kad se naš Istok i naš Zapad okrenu prirodi, k’o što jedan pametan iz plemena Azra reče:
Nele budi dobar, kao ono kad si kao mali doš’o u grad i morao sam sebi dati nadimak.
Dejan Vojvodić
