Uroš Krčadinac – reč, dve o kulturi putovanja

Uroš Krčadinac, po zanimanju softverski inženjer, ujedno se bavi pisanjem, ilustrovanjem, edukovanjem mladih i istraživanjem savremenih medija. Jedan je od autora knjige „Bantustan o putovanju kroz zemlje Afrike. Uroš je sa nama podelio svoje utiske sa putovanja i još štošta zanimljivo što možete pročitati u intervjuu.

putovanja
Foto: Privatna arhiva

Da li možeš da mi kažeš nešto više o sebi? Čime se trenutno baviš?

Počeo sam da vodim dva predmeta na Odseku za digitalne umetnosti Fakulteta za medije i komunikacije, “Interaktivni dizajn” i “Programiranje za umetnike i dizajnere”. Radim i kao stručni saradnik na Dizajn seminaru u Petnici. Kad se ne bavim edukativnim radom, istražujem nove načine pripovedanja, pravim animirane filmove ili dizajniram interaktivne vizuelizacije podataka. Dakle, medijska produkcija, edukacija, istraživanje izražajnih mogućnosti novih medija.

Premda sam se školovao kao inženjer, mene tehnologija ne zanima kao alat, ne zanima me njen utilitarni aspekt. Tehnologija me zanima kao novi jezik, kao sredstvo izražavanja, komunikacije i manipulacije. To se, primera radi, odnosi i na emotikone i animirane stikere. Današnja poezija piše se jezikom emotikona. 🙂

Zašto bi ljudi trebalo da pročitaju “Bantustan”?

Nije na meni da kažem da li bi trebalo da pročitaju našu knjigu, ali ako vole istraživanja i putovanja, ako su skloni eksperimentalnoj književnosti, ako ih privlači Afrika, ako se interesuju za kartografiju i strip i ako se pritom ne plaše da zavire u čudnije strane globusa, mislim da im naša knjiga, ako joj daju šansu, može biti uzbudljiva. U osnovi, „Bantustan“ je priča o našem tromesečnom putovanju kroz Afriku, od Srbije do Namibije, međutim, između putopisnih redova skriveni su drugi slojevi, poput istraživanja identiteta i granica ili pak autobiografskog poigravanja.

Možeš li da izdvojiš najinteresantniji i najgori/najbezvezniji komentar na knjigu?

Najdosadniji komentari su kratke i bezlične pohvale. 🙂 Meni su interesantni negativni a promišljeni komentari, jer iz njih mogu najviše da naučim. Na primer, prijatelj mi je rekao da je „Bantustan” isuviše knjiga o nama a premalo o Africi. Verovatno je u pravu. Kad čovek piše prvu knjigu, želi da u nju stavi sve što je dotad proživeo. A kad bih se ponovo odvažio da napišem knjigu, verovatno bih se odlučio za dokumentarniji pristup, ne bih se plašio da će istorijski, geografski i ostali podaci i činjenice biti dosadne čitaocima. Bila bi to neka vrsta data-literature, hibrid između priče i enciklopedije. I uopšte, mislim da bih se više igrao a manje brinuo hoće li knjiga ikome biti zanimljiva. Međutim, trenutno ne razmišljam o tome. Možda nikad neću objaviti drugu knjigu. Po mom uverenju, takve stvari treba da nastanu iz duboke potrebe. Ne valja kada se od toga pravi karijera.

Kako je na tebe uticalo to putovanje?

putovanja
Foto: Privatna arhiva

Nateralo me je da se zapitam u kakvom svetu živim, da počnem da istražujem razne teme, od antropologije do sufizma, od globalizacije do odnosa crteža i pisma. Vratilo mi je radoznalost iz detinjstva, bez koje se ništa ne može praviti, dok me je istovremeno opomenulo da živim u jednom čudnom i strašnom svetu, koga nisam bio svestan dok sam živeo u svojoj maloj studentskoj kapsuli. Rečju, razbilo me je i nateralo da se iznova sastavim, komadić po komadić.

Šta si naučio u toku svog angažmana za Klub putnika? (i nešto više o Klubu, za one koji ne znaju)

Naučio sam da putovanja mogu biti kao nekad rokenrol – sredstvo oneobičavanja, pomoću kojeg se razne teme mogu napraviti zanimljivim za širu publiku. Primera radi, ko bi čitao Levi-Strosa u kontekstu antropologije, Tasića u kontekstu književne esejistike ili Džumhura u kontekstu biograskih zapisa? Par zaljubljenika ili studenti kojima je to zadatak. Međutim, kada se ovi tekstovi predstave u kontekstu putovanja, oni postaju avantura, pustolovina, i mnogo se više ljudi za njih zainteresuje. To je moć sajta i časopisa koji se bave samostalnim putovanjima.

Pa ipak, čovek pre ili kasnije shvati da su ljudi svugde na svetu – ljudi. Mislim da bismo jednako zanimljive, čudne, zadivljujuće ili bizarne priče, koje smo ispričali u “Bantustanu”, mogli da čujemo putujući kroz Srbiju. Nije potrebno otići daleko. Potrebno je negovati kulturu oslušikivanja, negovati senzore. Eto to sam radio u Klubu putnika: na prvi pogled, pričao sam o putovanjima, a zapravo sam pričao o negovanju senzora.

Reci mi nešto o Putničkoj kući (+možda neku zanimljivu anegdotu)?

Putničkom kućom bavile su se kolege iz Kluba, ne ja. Verovatno sam od svih nas najmanje bio uključen u taj projekat. Klub se vodio idejom da putovanja približi svima, bez obzira na materijalni status, pa je pokrenuo projekat da članovi Kluba sami isfinansiraju stan u nekom gradu, koji će tokom letnjih meseci biti otvoren i besplatan za sve putnike iz Srbije, regiona i sveta. Neki od tih gradova bili su, recimo, Istanbul, Atina, Granada i Tbilisi.

Meni je, pak, zanimljivo bilo da razmišljam o tome kako se jedan takav stan može iskorisiti za nešto fokusiranije. Tako smo u Istanbulu organizovali radionicu kreativne kartografije. Polaznici su crtali mape određenog dela grada. Na kraju smo dobili subjektivnu mapu Istanbula, sasvim ličnu, nepreciznu, više priču nego mapu. Bilo je to istraživanje kako se jezik kartografije može iskoristiti subverzivno, ne da se objektivno predstavi svet nego da se ispriča nešto malo i lično.

Koji su ti najupečatljiviji utisci iz Afrike?

Teško je to sažeti. Valjda smo zato i napisali knjigu, zato što je utisaka bilo puno, godinama smo se vraćali na njih i pokušavali da ih pretvorimo u priču. Neke stvari, pak, ne mogu se ispričati. Recimo, pustinja. Mislim na pravu, duboku pustinju, ne na obod pustinje, na ono što turisti vide kad odu na letovanju u Egipat ili Tunis pa ih agencija odvede na jednodnevnu ekskurziju među dine i kamile. Kada prvi put zađeš duboko u pustinju, tebe obuzme nešto veliko i drevno, nešto što je stajalo u tebi odavno i čekalo. Kao da osećaš zakrivljenost Zemlje, horizont, osećaš da je Zemlja okrugla mrva koja se okreće oko Sunca. Svako ljudsko delo ikada stvoreno odande deluje kao čudo. Zar je moguće da su ljudi ikada išta napravili? Ali eto, već sam zašao u patos, u rđavo pripovedanje. O pustinji se teško piše.

Gde si još putovao (pored Afrike) i koje ti je najomiljenije sećanje sa putovanja?

Izdvojio bih putovanje Transsibirskom železnicom, od Moskve do Mongolije i nazad. Često se setim tih dana u vozu. I to je teško opisati: ritam pruge, beskrajne šume breza, čaj, samovar i zalazak Sunca neobično dugačak ili kratak u zavisnosti od toga da li se krećeš ka istoku ili ka zapadu. Svakome bih to preporučio. Nije skupo: od Moskve do Bajkalskog jezera, četiri dana u vozu, koštalo nas je 90 evra. Danas je verovatno skuplje, ali ne drastično.

Da li imaš u planu slično putovanje i da li bi opet napisao knjigu o tome?

Nemam i ne znam. Možda. Kao što rekoh, takve stvari treba da nastanu iz potrebe. Trenutno sam posvećen edukaciji i otkrivanju novih svetova u svom najbližem okruženju. Nakon što sam video i prvi i treći svet, meni je, moram priznati, sasvim okej da živim u Pančevu. Ali ko zna. Život čine talasi: bežanje iz buke sveta i vraćanje u nju.

Objasni nam značaj putovanja iz svoje perspektive.

Kao što rekoh, negovanje čula. Putovati se može i kroz svoju ulicu. Kada šetam Sinđelićevom, uvek se trudim da pronađem detalj koji pre toga nisam video, da otvorim čula za nove doživljaje. Bio sam u većini gradova u Srbiji, pa opet ima onih u kojima nikad nisam bio: u Majdanpeku, recimo, u Novom Pazaru, Apatinu, Trgovištu, Bosilegradu. Voleo bih da odem tamo. Trenutno mi je zanimljivo da razmišljam o kratkim jednostavnim izletima.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here